Zašto baš mi

ZEMLJA ČUDA, DEČJI VRTIĆ

Predškolska Ustanova treba, pre svega, da služi deci – ne porodici i ne školi- nego prvenstveno deci i njihovim osnovnim potrebama.

To je možda najbolji razlog zašto da izaberete ZEMLjU ČUDA. Mi vodimo računa koja su interesovanja i potrebe dece koja borave kod nas. Pristupamo svakom detetu individualno, jer svako od nas je individua za sebe i ima svoj tempo, način i put razvoja. Kod nas svako dete ima priliku da bude ono što jeste i da se razvija u tom smeru. Svako, i deca i odrasli, mogu da izraze svoje misli, osećanja, želje i potrebe i da pri tom budu poštovani i uvažavani.

Koliko je predškolsko vaspitanje važno za Vaše dete?

Najvažnije. Mi stvaramo osnovu za dalje učenje, razvoj ličnosti, radne navike i želju za znanjem. Šteta koju mi možemo da nanesemo retko kasnije može da se ispravi. Ako mi osujetimo svaku detetovu želju da zna, uči i živi, teško da će se kasnije javiti u onom intenzitetu koji je mogao da se ostvari.

Vrtić “ZEMLjA ČUDA“ počeo je sa radom 2002. godine i od tada smo prošli razne dobre i loše periode. Eksperimentisali smo raznim načinima rada dok nismo došli do onog za koji smo smatrali da ima najmanje propusta. Ne mogu nijedan način rada nazvati savršenim, ali mislim da je najbolji onaj koji u središtu rada ima dete, i to ne bilo koje dete nego baš ono sa kojim se tog trenutka radi. Svaki vrtić treba da osluškuje decu koja borave u njemu i prema njima kreira atmosferu za rad, planira svoj rad i sprovodi isplanirano.

Posle niza godina menjanja sistema rada i formiranja kvalitetnog tima za rad (što je, mogu Vam reći, najteži deo posla) došla sam u situaciju da u vrtiću imam kvalitetan tim radnika, koji razume moju ideologiju vaspitanja i obrazovanja dece predškolskog uzrasta i želi da se razvija u tom pravcu.

Vaša deca nisu vaša deca. Ona su sinovi i kćeri života koji čezne za sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas, I mada su s vama, Ona vam ipak ne pripadaju. Možete im dati svoju ljubav, Ali ne i svoje misli, Jer ona imaju vlastite misli. Možete udomiti njihova tela, Ali ne i njihove duše, Jer njihove duše obitavaju u domu sutrašnjice Koje vi ne možete posetiti, Čak ni u snovima. Možete stremiti da budete poput njih, Ali ne nastojte da ih učinite sličnim sebi, Jer život ne ide natraške, Niti se zadržava na jučerašnjici. Vi ste lukovi iz kojih se vaša deca kao žive strele odapinju.
- Halil Džubran